PC Press
O nama
O nama
Pretplata
O nama
Postanite saradnik PC-ja
Kontakt sa redakcijom
PC Press
Novi broj
Novi broj   
Pretrazivanje
Arhiva
Arhiva   
PC Online
PC Plus   
Specijalna izdanja
 

Suđeni jedno drugom

 


Baš danas htela sam da ga tresnem o pod. Imala sam šest krajnje nepoželjnih poziva, plus dva poziva koja su me dovela na rub nervnog sloma, a niko mi ništa lepo nije napisao niti saopštio. Pritom, njegov zvuk danas me je posebno iritirao - promenila sam melodiju, ali nije pomoglo. Užasna stvar zahvaljujući kojoj me svaka budala može pozvati u svako doba!

Kako se približavalo veče, lagano se smirivao, oglašavajući se sve ređe i ređe. Najzad je definitivno zaćutao. Suviše je kasno da bi bilo ko zvao ili slao poruke. I sada, dok ga gledam tako tihog, lepog i malog, još jednom shvatam da mi bez njega nema života. To je kao ono kad se posvađaš s tipom, kad ti dođe da ga udaviš golim rukama, a posle ga pogledaš usnulog i rastopiš se totalno. I, baš kao u slučaju ovog ili onog Pravog, pitaš se šta bi bilo da vam se putevi nisu ukrstili. Šta bi, dakle, bilo da ga nije bilo...

Ima se, može se...

Da se neko pametan onomad nije dosetio da smisli i napravi magičnu spravicu, tog davnog leta 2000. godine bila bih lišena divnog osećaja da mogu sebi da priuštim i neki luksuz. Bila je to, naime, ozbiljna stvar. Naravno, ne za one koji su ga ponosno pokazivali već godinama i kojima je to dugo bio statusni simbol. Njih ne računam. Računam nas, obične smrtnike, koji smo dugo sa zavišću gledali u njihove plastične sprave, koji smo ludeli kad bismo u vozilima gradskog prevoza čuli onu iritirajuću melodiju (kao: "Šta se ovaj vozi u gradskom busu, kad fura mobilni? Može valjda da plati i nervira nekog taksistu, a ne nas?"), koji smo živeli uvereni da će proći decenije pre nego što i mi budemo mogli da skupimo pare za njegovu kupovinu i "održavanje".

Kada sam konačno shvatila da nekako mogu da nategnem jako skromni lični budžet, odlučila sam - pola plate dala sam za aparat, a jednu trećinu za karticu. Aparat je bio najskromniji ikad konstruisani model, kartica je takođe bila najjeftinija, a o dopuni kredita mesecima nisam ni razmišljala: štedela sam svaku paru i ne pamtim da sam tada vodila razgovore duže od 30 sekundi.

Ipak, čitavo to leto ponosno sam ga vadila iz torbe čak i kada ne bi zazvonio. Sandale su mi bile stare, garderoba totalno demodirana, na letovanju sam bila zahvaljujući kompenzaciji... sve je bilo sirotinjsko i jadno, ali plastična spravica u ruci činila je da se osećam kao da na Menhetnu čekam šofera i limuzinu koja će me odvesti ko zna gde.

Battery low

Da nije bilo magične spravice, posao bi mi bio monotoniji i verovatno se ne bih našla na mnogim mestima na kojima sam se našla. Zahvaljujući njoj, dva dana pred Peti oktobar jedan kolega mogao je da me obavesti da bi "u roku od sat vremena" trebalo otići u rudnik Kolubara gde rudari štrajkuju i gde se "nešto čudno sprema". Zahvaljujući tome što me nije jurio po redakciji, otišli smo.

Te noći se, srećom, ništa čudno nije dogodilo. Barem ne rudarima. Nas dvoje smo, međutim, u pola četiri izjutra ostali bez prevoza, bez cigareta i bez novca. Ipak, božanstva su nas pogledala: jedan mamurni rudar, ne znajući više o čemu s nama da priča, izlanuo se o "nekom našem novinaru" koji "okolo po rudniku voda neku strankinju", isto novinarku. Opisa čovek i jedno i drugo - i tog našeg i tu strankinju. Pošto se opis savršeno poklapao s jednim od retkih brojeva koje sam tada imala u svom mobilnom adresaru i pošto su mi s tog broja redovno dolazile divne porukice, problem je bio rešen. Samo desetak minuta posle poziva vozili smo se ka gradu...

Posle takvog iskustva, kad su me sutradan pozvali da se "pod hitno" ponovo nacrtam u Kolubari, krenula sam sasvim mirna. Znala sam: gde god da krenem, šta god da se desi, na sigurnom sam. I zaista... Cele noći između 4. i 5. oktobra, zvala sam i zvali su me: javljala sam se u program radio stanice za koju sam tada radila, obaveštavala prijatelje šta se dešava, dobijala neophodne informacije. Milina. A onda je svanulo i stvari su se iskomplikovale. Upozorenje o tome da mi curi baterija stiglo je baš kad mi je najmanje trebalo: u trenutku dok su rudnik opkoljavali policijski kordoni i dok su vajni političari, koji su tu proveli čitavu noć, počeli ubrzano da se razilaze...

Trenutak kada je totalno iscurila, koji se poklopio sa policijskim posezanjem za pendrecima, bio je moj prvi sukob sa spravicom. Psovala sam je, proklinjala svim poznatim i nepoznatim kletvama, lupkala i u rukama grejala bateriju (rekle mi kolege da to ponekad pali), ali ništa nije vredelo. Iz Kolubare sam se izvukla zahvaljujući mnogo boljoj, skupljoj i izdržljivijoj spravici kolege iz jedne strane redakcije. Uostalom, taj moj telefon se, imajući u vidu koliko je koštao i kakav je bio, još se i dobro pokazao.

Češ, češ

Da neko nije dobro procenio kako bi slanje tekstualnih poruka moglo da bude zgodan dodatak svim ostalim elementima koje magična spravica podrazumeva, moje socijalno-emotivno bivstvovanje bilo bi daleko siromašnije nego što jeste. Da nije tih 100-i-nešto znakova koji se lako pišu, šalju i čitaju, teško da bih otkrila koliko su moji bližnji poetični. Ne bih, u stvari, znala da sam poetična i ja. Magična spravica sve nas je nekako prinudila da svakodnevno primenjujemo "haiku nežnosti", kako je to divno okarakterisao baš jedan od poetičnih.

Kad jednog dana budem ispuštala svoju napaćenu dušu, verovatno ni pomisliti neću na sve one spomenare, rođendanske poklone i sitne znake pažnje, ali da ću sasvim sigurno u glavi premotati nekoliko SMS minijatura koje su mi, ničim neizazvani, poslali neki dragi ljudi. U tom smislu, posebno se izdvajaju dve koje jedva čekam da podelim s cenjenim čitateljstvom, iako će me autori (kad ovo pročitaju) verovatno linčovati. Dakle...

Posle višemesečne mentalne torture koju sam mu priredila pričom o tome da "čekam samo nekog ko će ćutati i češkati me po glavi kad se vratim s posla", a samo par minuta nakon što je jedan od Onih Pravih otišao iz mog života ostavljajući me u suzama, s jedne poznate adrese stigla mi je sledeća poruka: "Češ, češ". Dve reči koje su uspele u onome u čemu ne bi uspele ni sve papirne maramice na planeti, ni svi prijateljski saveti. "Pravi" je otišao u zaborav brzinom svetlosti, a virtuelno češkanje u Inbox na SIM kartici, kako ga nikada ne bih izgubila iz vida...

Druga istorijska minijatura stigla je ledenog novembarskog dana, kada sam jednom dragom biću javila da će "morati da mi podigne spomenik na Terazijama" zbog nekog posla koji sam obavila. Drago biće (inače nepoetično, skoro hladno) je bilo presrećno i prevazišlo je sebe. Samo par minuta pošto smo završili razgovor stiglo mi je obaveštenje: "Jebeš spomenik. Volim te".

Zahvaljujući ovim i sličnim primerima, danas i ne pomišljam da se družim, viđam ili radim bilo šta drugo s osobom od koje ne dobijam porukice koje makar konkurišu za najbolje u kategoriji "haiku nežnosti". Praznu i neinspirativnu poruku smatram gubljenjem vremena, a pred nekom istorijskom padam na kolena i zaboravljam sve ostalo. Što je, moglo bi se reći, i jedina prava deformacija stečena zahvaljujući magičnoj spravici.

On/off

Da magična spravica nije postala sastavni deo našeg života, verovatno nikada ne bih naučila koliko je malo potrebno za uživanje u slobodi. Ima tako dana koji započnu neočekivanim pozivima i predugačkim razgovorima, najčešće o poslu koji nikada neće biti realizovan ili o nekoj sličnoj gluposti. Isti ti dani nastave se s barem pedeset potpuno nepotrebnih ili (ukoliko su već potrebni) iritirajućih razgovora. Večeri su pak rezervisane za neverovatno besmislene poruke ili (ako sam baš tako loše sreće) pozivom neke bliske osobe koja je baš tog dana odlučila da ignoriše činjenicu da u datom trenutku nisam raspoložena za polusatni razgovor. E, tih i takvih dana imam osećaj da mi mozak zaista bridi od onog zračenja koje magična spravica navodno emituje. Imam želju da zaboravim na nju, da je se za sva vremena odreknem.

S druge strane, ima dana koji mirno počnu, pa se čovek zaboravi. Pre par godina, dok sam sedela na jednoj divnoj crnogorskoj terasi, odmarajući se od novinarske svakodnevice, zazvonilo je. "Ti si u Crnoj Gori? Čula si da je ubijen...? Jesi? E, super! To ti je tema! Znam da odmaraš, ali nema nikog drugog da to uradi." Kraj razgovora.

Istim povodom urednici su me nalazili na raznim stranama sveta, čak i na onim za koje sam bila ubeđena da su zaštićeni od uticaja spravice. "Gde si? U Sahari? Super te čujem, kao da si ovde... E, vidi, hitno nam je za onaj tekst. Završi ga do sutra." Tu, istina, nije bio kraj razgovora, samo što bi ovom prilikom bilo nepristojno da ga citiram u celosti. U svakom slučaju, poenta je da me, upravo zahvaljujući spravici, smara svako kome se prohte i da se u tim trenucima teško odupreti želji da se vrati doba u kojem su se poruke razmenjivale putem goluba pismonoša.

Gde je onda sloboda koju pomenuh? Tu, nadohvat ruke. Sve gorenavedene traume događaju se kada svojevoljno odlučim da budem ON. Kad mi, međutim, definitivno pukne film, pritisnem OFF i - nestanem.

Ne znam da li postoji književni talenat koji bi mogao da opiše koliko se slobodnom osećam kad znam "da me nema", da me niko ne može naći, da mi niko ne može ništa reći, da nikakvo zvono ili melodija neće poremetiti tu teško stečenu nervnu stabilnost. Nema nikakvog posla, nema razgovora koji me ne zanimaju, nema odgovora na pitanja, nema sastanaka, nema dogovaranja i zakazivanja, nema objašnjavanja, nedostupna sam. Nirvana. Češ, češ...

Na sastanku sam

Da se onaj ko je smislio magičnu spravicu nikada nije rodio, verovatno nikada ne bih dobila mogućnost da razvijem talenat za laganje i istovremeno shvatim koliko su za u toj disciplini vešti moji bližnji. Sva do tada poznata sredstva komunikacije podrazumevala su barem delimičnu iskrenost - javljanje na fiksni telefon podrazumevalo je da si na mestu na kojem se taj telefon nalazi, odgovaranje na e-mail-ove podrazumevalo je da si u stanju da sediš i kucaš. Tu nije bilo izvrdavanja. Mobilna spravica, međutim, omogućila je vaskolikom čovečanstvu da laže koliko stigne.

U početku, laži su bile naivne: "Ne mogu da pričam. Na sastanku sam", moglo je da se čuje za svakim kafanskim stolom kad spravica zazvoni. Vremenom, međutim, stvari su postale nešto kompleksnije, pa sam u istim tim kafanama ili na nekim sličnim mestima, izgovarala i slušala sledeće:

- Mrtva sam bolesna. Evo me kod lekara, čekam red

- U Londonu sam, u romingu, ne mogu da pričam

- Usred sam intervjua. Zovi me kasnije

- Zvao si me pet puta? Nešto mi nije u redu s telefonom, izvini!

- Nije mi stigla poruka. Mora da nešto nije u redu s mrežom

- Ej, ništa te ne čujem. Javiću se!

Istina, jednom umalo da me uhvate u laži - na poziv jedne poznanice, koji me strefio na ulici, zaustih da objasnim kako sam u Kairu na letovanju, ali me je ona srećom preduhitrila i objasnila kako me vidi kroz prozor gradskog autobusa. Kao, eto, samo da mi se javi... Posle toga, postala sam nešto opreznija, što je samo značilo da sam dodatno razvila već razvijenu veštinu. Sad se prvo osvrnem oko sebe, procenim situaciju i primenim scenario u kojem ne mogu da budem uhvaćena.

Ili, ako mi se baš ne laže, ali i ne govori, pritisnem OFF. "Iscurila mi je baterija", objasnim kasnije. I svi mi poveruju.

Bez tebe...

Da mi je neko nekad rekao kako ću živeti u super modernom stanu na fenomenalnoj lokaciji, ali bez telefona, rekla bih mu da je lud. Mislila sam nekada da mogu da živim bez grejanja, bez bojlera i bez vode, samo ne bez veze sa svetom...

Ipak, desilo se. I, nasuprot svim očekivanjima, to dešavanje nije mi teško palo. Nisam ga, u stvari, ni osetila. Magična spravica omogućila mi je da izbegnem višesatne razgovore (svakom je preskupo da me zove za tako nešto), a da ipak ne budem izolovana. Omogućila mi je da se isključim i uključim kad god poželim, da odbijam pozive na koje nemam snage da odgovorim i, uopšte, da živim daleko lagodnije nego što je to slučaj s "običnim" telefonom.

Za sada, jedina trauma dogodila se kada je ekran divne spravice, koju sam ponosno nosila čitave tri godine, počeo volšebno da umire. U deset uveče, videlo se samo pola ekrana; u ponoć svega trećina; ujutro se više nije videlo ništa. Zvonilo je, mogla sam da pričam, ali činjenica da ne vidim poruke, a ni identifikaciju pozivnog broja, umalo me nije dovela do srčanog udara. Tek tada zapravo poverovah u ona istraživanja koja kažu da je stres izazvan gubitkom mobilnog telefona ravan stresu koji izaziva razvod braka ili selidba. Počela sam da se češem, zabolela me je glava, imala sam osećaj da sam zatočena, nemoćna, da nemam kud, da sam na brisanom prostoru,... Ta skoro apstinentska kriza trajala je, istina, vrlo kratko: sve dok u prvoj prodavnici nisam našla čarobno lep, drečavocrven telefon koji me za sada dobro služi.

Kao što rekoh na početku, poželim ponekad da ga slupam o prvi zid, ali kad je tih, miran i poslušan, znam da bez njega ne bih mogla. Šta bi bilo da nam se putevi nikada nisu ukrstili? To je nemoguće zamisliti. Bili smo suđeni jedno drugom. Sa svim lepim i ružnim što takva veza podrazumeva.

Tamara Skrozza