PC Press
O nama
O nama
Pretplata
O nama
Postanite saradnik PC-ja
Kontakt sa redakcijom
PC Press
Novi broj
Novi broj   
Pretrazivanje
Arhiva
Arhiva   
PC Online
PC Plus   
Specijalna izdanja
 

Prozori nekad i sad

 


Ni jedan proizvod na svetu, bez obzira na industriju, ne izgleda isto "spolja" i "iznutra". Sve dok nisam počeo ozbiljno da se bavim proizvodnjom softvera, nisam mogao da znam šta zaista znači napraviti aplikaciju, a kamoli nešto veliko kao jedan operativni sistem. Tako su prve verzije Windows-a za mene bile magične... ni pomisliti nisam mogao koliko je pameti i iskustva potrebno da se napravi tako nešto, a tvorce Windows-a sam zamišljao kao sede glave koje u belim mantilima stvaraju u Microsoft-ovim laboratorijama.

Svoj prvi Windows nabavio sam ranih devedesetih, "preko oglasa". Lutao sam preko pola sata blokovima Novog Beograda tražeći adresu "prodavnice", usput se podsećajući svega što sam o Windows-u pročitao u lokalnoj štampi. Kada se 1995 pojavio Windows 95, bilo je već malo lakše: pojavio se časopis "PC" koji se brzo izdvojio kao najkvalitetniji izvor informacija o tome kako Windows radi te kako ga optimizovati i programirati. Neznanje odnosno slabu informisanost korisnika pirati su svojevremeno lukavo koristili kada su "izbacili" Windows 96/97 (zapravo je to bio Windows 95 OSR2, nešto kao Service Pack 2). Svojevremeno sam se sa poznanikom skoro posvađao objašnjavajući da Windows 96 ne postoji - šta mi vredi sve znanje kad on ima kod kuće CD sa omotom koji je neko vešto skenirao sa Windows-a 95, pa prepravio peticu u šesticu...

Do izlaska Windows-a 98/ME već sam mnogo lakše dolazio do informacija - sve što nisam mogao naći u domaćoj štampi, čitao sam na Internetu, uz tradicionalno loše veze, dvojnički priključak i modem. Windows je izlazio na svake 2-3 godine, a u vreme Windows-a 2000 imao sam po prvi put priliku (indirektno, preko poslodavca iz Holandije, teško je bilo dobiti softver poštom u Srbiju) da dobijem beta verziju i pre finalne. Uskoro je izašao i Windows XP, sa kojim je zvanično (do tada samo poslovni) Windows NT postao jedini varijetet.

Početkom 21. veka softverske kompanije su počele da se otvaraju, pa je i sam proces proizvodnje Windows-a bio pristupačniji široj publici. Daleko pre nego je trebalo da izađe Vista (tada sa kodnim imenom Longhorn) znao sam gotovo sve detalje o novoj platformi. Sa pojavom sajta Channel9, na kome su skoro svakodnevno objavljivani video zapisi iz Microsoft-ovog kampusa, urađeni amaterskom kamerom i iz ruke, imao sam prilike da "lično upoznam" stotine programera koji su radili na izradi novog operativnog sistema. Istina, nisu nosili mantile niti su bili sede glave - većinom su izgledali poput nas, neobavezno obučeni, u zatamnjenim kancelarijama (bolji kontrast na monitorima) sa kršom hardvera i starim knjigama na policama (uključujući i nikad otvorenu Excel 95). Kao što izreka kaže, kad biste otišli u fabriku i videli kako se kobasice prave, ne biste ih nikada više jeli.

Vista je rađena preko pet godina, a negde u sredini je maltene čitav posao ponovo započet od nule. Mnoge komponente sistema nikada nisu videle svetlo dana i otkazane su, neke prilično kasno. Druge su pak "na silu" ugurane u proizvod pod pritiskom sličnih mogućnosti koje je konkurencija u međuvremenu izbacila, što uvek izaziva odlaganja (Vista je trebalo da izađe još 2004). Zašto je sve to toliko trajalo?

Kao klinac gledao sam mnogo američkih akcionih filmova, a junaci poput Prljavog Harija su bili moji idoli. Natucajući engleski često sam ponavljao neke od fraza iz ovih filmova, dosađujući celoj porodici. Među prvim frazama koje sam upamtio bila je "let's play who's chicken". Chicken je, naravno, posprdni termin za kukavicu, a igra se sastojala u tome da se dva učesnika u automobilima zalete jedan u drugog; kukavica je onaj koji prvi skrene sa pravca. Ili su Microsoft menadžeri ljubitelji akcionih filmova iz osamedesetih ili je u pitanju legitiman stil "muškog" nadmetanja - jedan od najčešće pomenutih razloga za kašnjenje je igra u Microsoft-u (ali i drugde) poznata kao schedule chicken. Evo kako se ona igra...

Tim koji proizvodi Windows je ogroman - govorimo o hiljadama, možda desetinama hiljada ljudi. Operativni sistem je podeljen u veće celine, koje su dalje podeljene u manje, sve do najsitnijeg "točkića". Ova podela se preslikava u podeli timova na velike, pa sve manje, sve do pojedinca. Međuzavisnost elemenata je često apsolutna.Uskladiti ovog mastodonta nije lako - rokovi moraju da postoje, ali ih nažalost najčešće postavljaju menadžeri na visokim pozicijama koji odavno ne rade na svakodnevnim problemima. Tako su rokovi obično bezumno kratki, ali niži menadžeri, u nameri da se dodvore višima, pristaju računajući na to da će neki drugi tim da okasni više od njih. Taj princip se prenosi do najnižih nivoa. Tako svi mesecima (ili godinama, zavisi od rokova) prijavljuju da se sve odvija na vreme, računajući da neko drugi bezočnije laže. Pred istek roka, neko ipak mora da "skrene u stranu i izbegne frontalni sudar" tj. da prizna da neće stići na vreme što se obično desi nekom od mlađih i neiskusnijih menadžera. Posle toga svi ostali ažuriraju svoje kalendare i pomere rokove nešto malo ispred tima koji kasni a proces se ponavlja do sledećeg roka. Kada je veličina projekta i broj pod-projekata velik kao Windows, nije ni čudo da toliko kasne. U neku ruku čudo je da išta stižu da naprave...

Ali to nije jedini problem. Čak i najmanji feature radi tim od nekoliko ljudi. Kao u vicu sa sijalicom - Q: Koliko je programera potrebno da se zameni sijalica? A: Pet. Jedan da je zameni i četiri da testiraju. Šta mislite, koliko je programera potrebno da se napravi taster kojim se Windows gasi? Odgovor nije tako prost kako izgleda... Programer koji je radio na ovom "teškom zadatku" nedavno je priznao da je grupa imala osam ljudi. Jedan programer, jedan program menadžer, jedan programer-lider, dva testera, jedan tester-lider, jedan dizajner korisničkog interfejsa i jedan ekspert za način korišćenja računara. Ako dodatno uzmemo u obzir ljude koji su radili na Start meniju, menadžere i njihove menadžere, na kraju dobijamo 43 (!) osobe koje se nešto pitaju vezano sa ovaj taster.

Pošto je problem naizgled trivijalan i svodi se (u naivnom poimanju stvari) na lično mišljenje, svake četiri nedelje neko se ne bi složio sa načinom na koji ovaj taster radi ili izgleda. Onda bi se na jednom sastanku raspravljalo kako bi taster izgledao u skladu sa novim informacijama, na drugom sastanku bi se pričalo o dizajnu, na trećem bi se nešto konačno i odlučilo dok bi na četvrtom stigle (ponovo) nove informacije o neslaganju sa tekućim dizajnom. I tako u krug, bez kraja na vidiku. Da nisam imao prilike da vidim slične situacije u sopstvenoj karijeri, na sve ovo bih se samo cinično nasmejao. Ovako, oteo mi se samo uzdah i grimasa prepoznavanja praćena sleganjem ramenima...

Zbog velikog broja međuzavisnosti među projektima, programeri u timovima obično rade odvojeno jedni od drugih. Nedeljama, pa čak i mesecima, o kodu drugih timova znaju samo ono što im drugi timovi kažu da se događa. Onda dođe trenutak "spajanja", gde se uoči sva sila neusklađenih detalja. Alternativa bi bila da se sav kod svakodnevno integriše, ali onda niko nikad ne bi imao verziju koja bi radila. Jednom rečju - totalni haos i još gore od prethodnog.

No, Vista ipak stiže - za razliku od ranih devedesetih i "kopiranja po kućama" danas do novog Windows-a dolazimo preko Interneta, za par sati. Microsoft je sve verzije Viste stavio na raspolaganje MSDN pretplatnicima i ja sam je preneo odmah po objavljivanju. Uprkos problemima i spoticanjima, Vista izgleda jako lepo i šareno i brzo radi. Pregršt novotarija znači i dug period prilagođavanja, ali ja se ne žalim - refleks stečen u vreme kad je softver bio "besplatan" pa je svako uvek imao najnovije verzije svega, još uvek me drži. Naravno, otkako živim u inostranstvu plaćam za sav softver, ali i dalje ne mogu da odolim zovu nečeg što je novo i "ispod čekića". Ni tempiranje nije moglo da bude bolje - Novu godinu počinjem sa novim hardverom i novim Windows-om...

Dražen Dotlić