PC Press
O nama
O nama
Pretplata
O nama
Postanite saradnik PC-ja
Kontakt sa redakcijom
PC Press
Novi broj
Novi broj   
Pretrazivanje
Arhiva
Arhiva   
PC Online
PC Plus   
Specijalna izdanja
Specijalni dodatak Specijalni dodatak
PC #80 : Jul/Avgust 2002 Knjiga 50 godina racunarstva u Srbiji

 Naslovna  Sadržaj 
Dejan Ristanović
Milan Bašić
 

Sinergija 02

Konferencija "Sinergija", koju je 5. i 6. juna Microsoft održao u centru "Sava", predstavlja ne samo skup stručnjaka zainteresovanih za Microsoft-ova rešenja, već i uvod u veliku kampanju legalizacije softvera koja počinje od jeseni. Kroz niz razgovora sa predavačima na ovoj konferenciji dajemo do sada poznate detalje o legalizaciji i pokušavamo da sagledamo njene domete i značaj...

Među prošlogodišnjim i ovogodišnjim predavačima na "Sinergiji" posebno se istakao Rafal Lukawiecki, čije veliko tehničko znanje, lucidni komentari i veoma dobro pripremljen scenski nastup uvek izazovu snažnu reakciju publike. Na njegovoj vizit-karti nije uzalud ispisano zanimanje eVisioneer - gospodin Lukawiecki je u karijeri je prošao "sito i rešeto", a za nas je veoma značajno njegovo dobro razumevanje problema zemalja u tranziciji. Školu je završio i započeo studije u Poljskoj, da bi titulu inženjera, a kasnije magistra stekao u Velikoj Britaniji, gde danas živi i radi. Ukratko, prava osoba koju bismo pitali šta da očekujemo od najavljenih akcija legalizacije softvera.

Na razgovor je došao vidno zainteresovan za mnoge stvari koje se dešavaju u Jugoslaviji i brzo nas je ostavio u uverenju da se ne radi o kurtoaziji već o želji da se što dublje pronikne u suštinu jugoslovenskog informatičkog miljea. Pre i no što smo stigli da postavimo prvo pitanje Rafal Lukawiecki nas je preduhitrio svojom opservacijom o promenama između dve "Sinergije":

Prvi utisak koji sam stekao posle godinu dana od moje poslednje posete Beogradu je veliki napredak u poznavanju tehnologija. To je silan korak unapred, naročito na polju obrazovanja – Microsoft danas sarađuje sa akademskim institucijama i drugim obrazovnim ustanovama, prošle godine toga nije bilo. Sada je pet fakulteta, osamnaest kurseva i više od 160 studenata koji trenutno izučavaju nove tehnologije. Ovo je samo jedan primer promena. U razgovoru sa ljudima primetio sam da ne postavljaju osnovna pitanja o .NET-u, već se zanimaju za veoma specifične teme, pitaju „kako da obezbedim interoperabilnost između mojih i drugih servisa“. Znači, najveća promena koju uviđam je upravo na nivou znanja koje posedujete. Osetio sam i nervozu zbog toga što se stvari ne odvijaju brže, i to ne samo kada su informacione tehnologije u pitanju...

Očekivali smo da će Microsoft brže da otvori svoju firmu ovde, ali je od najave prošlo 12 meseci, a kampanja za legalizaciju softvera počeće tek od jeseni. Možda su to razlozi izvesne frustracije ljudi?

Mogu da zamislim sve to. Ne znam razloge zašto je sve trajalo toliko dugo, to može da bude jedan od razloga za frustraciju, ali nešto je sigurno i u ljudima koji očekuju više. Istina je, kao i obično, negde u sredini.

Da li ste imali priliku da pratite kako se odvijao proces prelaska na legalni softver u nekoj od zemalja Istočne Evrope?

Da, zapravo veoma sam upućen u proces legalizacije u Poljskoj. Bilo je to pre prilično godina, ne sećam se baš svih detalja, ali u pamćenju mi je da je Novell prvi krenuo u kampanju 1989, odmah po promeni političkog i društvenog sistema u zemlji. Microsoft je to uradio nešto kasnije, čini mi se 1991. Imalo je puno toga da se vidi i nauči, između ostalog i kakvi su rezultati različitih pristupa, ponuda koje su kompanije davale.

Šta će nam doneti kampanja legalizacije?

Očigledno je da se ljudima neće svideti što će morati da kupuju softver, kada su doskora mogli da ga besplatno nabavljaju. Da bi se to neraspoloženje prevazišlo treba puno raditi na edukaciji. Na predavanju sam prikazao stablo koje jasno pokazuje da, kako ljudi budu plaćali za softver, tako će kompanije koje ga prodaju i razvijaju rešenja biti u prilici da proizvode novi, jugoslovenski softver. Odatle će se izroditi nove grane, sve će se popeti na viši nivo. Zapravo, čitava IT industrija danas zavisi upravo od toga što ljudi plaćaju softver. S druge strane, neko će da primeti kako ima firmi, kao što je na primer IBM, koje prodaju sisteme i tu glavnina novca odlazi za hardver, dok je softver koji dobijate uz mašine mala stavka u ukupnim troškovima. Ali tu govorimo o sistemima koji koštaju milion i više dolara, tako da novac kojim plaćete softver uistinu i nije tako mali. Kompanije poput Microsoft-a, koje ne proizvode hardver, ljudi i dalje vide kao nešto neuobičajeno, jer zašto bismo plaćali za softver kada ga uz jedan, recimo, Sun dobijamo „besplatno“. Zapravo je i taj softver skupo plaćen, ali prodavac vas ostavlja u uverenju da ste ga dobili na poklon uz hardver koji košta mnogo. Istina je da veliki deo IT industrije proizvodi isključivo softver.

Opstanak IT industrije jednim (doduše manjim) delom zavisi od proizvodnje i prodaje hardvera. U Jugoslaviji se na tom polju već radi prilično dobro. Imate firme koje prodaju Dell, Hewlett-Packard, Compaq i druge marke, i one prave pare. To je samo manji deo biznisa. Mnogo veći prostor gde mogu da se naprave pare i stvore brojna nova radna mesta je korišćenje intelektualnih potencijala za proizvodnju čistog softvera. To mogu da budu nezavisni proizvođači softvera ili solution provider-i koji izrađuju namenski softver za poznatog kupca. Za razvoj ovog tržišta trebaće vam četiri godine, ako se stvari budu odvijale kao u Poljskoj. Istina, tamo su se stvari odvijale relativno sporo, mislim da biste mogli kroz proces da prođete nešto brže, pod uslovom da to želite. Razlog sporosti u Poljskoj je vreme koje je bilo potrebno da ljudi shvate činjenicu da IT industrija počiva na ovakvom ustrojstvu. Danas u Poljskoj ljudi kupuju softver kao nikad ranije. Sigurno, još ima piraterije i stepen korišćenja nelegalnog softvera je viši nego u zapadnom svetu, ali to je proporcionalno mali deo u odnosu na ranije, kada nismo mogli da kupujemo legalni softver.

Najveći problem je da li ljudi mogu da priušte kupovinu softvera s obzirom na visinu svojih primanja. Ovde je situacija takva da mnogi ne mogu da izdvoje novac za kupovinu Windows-a XP Home tako lako kao ljudi u Zapadnoj Evropi. Mnogo toga može da se uradi kroz neku vrstu dogovora sa Vladom i vidim da takvih pregovora ima, recimo država je kupila softver za većinu obrazovnih institucija.

Znači li to da ćemo slediti model po kome se najpre legalizuju državne službe, pa onda kompanije i tek na kraju kućni korisnici, koji će na legalne kopije Windows-a preći kod kupovine novog računara?

Mislim da su vaša predviđanja tačna. Firme treba da kupe softver što pre, jer one njegovim korišćenjem stvaraju zaradu, a prilično je očigledno da mogu da je uvećaju ako investiraju u softver. Ako vozite kola, morate da kupite benzin. Zamislite da ste taksista i da biste zaradili novac kupujete benzin. Što više benzina kupite, to ćete više kilometara preći, a samim tim i više novca zaraditi. Ovo poređenje može lako da se prenese na korporacije. Ako pogledate cene Microsoft-ovog softvera, utvrdićete da on nije skup u poređenju, na primer, sa Oracle-ovim proizvodima. Kada kupujete Oracle-ov softver za baze podataka, izdvojićete ogromnu sumu novca dok Microsoft-ov SQL Server košta manje. I kada se pogledaju troškovi po transakciji, Microsoft je uvek najjeftiniji. Sledi da, ako kompanije imaju para da plate za Oracle-ov softver, ne vidim nijedan razlog zašto ne bi mogle da kupe Microsoft-ov softver. Stvari su malo drugačije kada se dođe do SAP-a i drugih velikih sistema koji koštaju pravo bogatstvo. Kućni korisnici su definitivno na kraju priče o legalizaciji. Oni u ovim ranim fazama kampanje ne treba puno da brinu, jer tako nalažu zakoni ekonomije. Najveće pare napraviće se u poslu sa korporacijama, jer one i prave najviše para, pa je i fer da one kupe programe što pre. Jer, ako pravite naočare, da li biste voleli da ih neko ukrade i kaže da je to uradio jer su mu naočare potrebne?

Naravno da ne biste.

Na polju ekonomije u Jugoslaviji se stvari menjaju nabolje i to korespondira sa promenama u IT sektoru. Smatram da je važno da Jugoslavija izgradi sopstvenu IT industriju. U suprotnom, zavisićete od Hrvatske i Slovenije, odnosno njihovih kompanija koje će da proizvode softver prilagođen potrebama YU firmi. Lepo bi bilo da to sami radite i povratite novac, druga opcija vas na duže staze vodi u gubitak para.

Microsoft se, kažu, ne bavi „hvatanjem“ ljudi i kompanija koje koriste piratski softver, time se bavi BSA. Približite nam malo mehanizme rada na ovom polju?

Neki ljudi misle da Microsoft na neki način detektuje da li se koristi legalna ili piratska verzija i da vas posle goni. Microsoft, koliko je meni poznato, nikada nije radio tako nešto. Pravnim aspektom korišćenja softvera bavi se grupa organizacija među kojima je i BSA koje zarađuju tako što pronalaze ljude koji koriste, proizvode ili distribuiraju nelegalni softver.

Sistem funkcioniše tako što BSA ili neka druga, sli;na organizacija, bez kontakta sa Microsoft-om, svojim sredstvima pronalazi one koji krše zakon i, koristeći pravni sistem zemlje, podnosi tužbu i prezentuje slučaj pred sudom u korist Microsoft-a ili neke druge softverske kompanije. Microsoft može da podrži slučaj, ali ne mora. Znam za dve situacije kada je BSA gonio male korisnike, ali Microsoft nije hteo da stane iza tužbe – stav kompanije je bio da su korisnici napravili prestup, ali da je sama mogućnost da budu kažnjeni dovoljan nauk i da nije potrebno da plate oštetu. BSA je od prestupnika naplatila troškove, a država je odredila odgovarajuću kaznu za nelegalnu aktivnost. Štaviše, poznato mi je da su u Microsoft-u bili prilično ljuti kada je BSA krenula svom snagom na neke veoma male korisnike. Kućni korisnici, naravno, krše zakon upotrebom piratskih kopija ali se prvo treba pozabaviti velikim lopovima.

Kako BSA radi? Oni imaju puno metoda, neki od njih nam se sviđaju, neki ne. U Velikoj Britaniji jedan od najčešćih je slanje pisma kompanijama u kojima se moli da korisnik potpiše izjavu da koristi legalni softver i da je vrati u BSA. Ukoliko to ne učini, piše dalje u pismu, BSA će da poseti firmu, izvrši pregled, naplati tu uslugu i, ukoliko nađe nelegalni softver, razgovarati sa kompanijom o mogućem rešenju nastale situacije. Ako kompanija potpiše da je sav softver koji koristi legalan, BSA šalje novo pismo u kojem je obaveštava da daje popust na troškove ove kontrole. Znači, morate da platite nekome da biste rekli da ste legalni korisnik ili preuzimate rizik. Ako to odbijete, BSA smatra da ima realnih osnova za sumnju da je sav softver u kompaniji legalan, ali BSA i dalje nema prava da uđe u firmu. Zato BSA plaća 5 do 12 hiljada funti, što znači od 7 do 20 hiljada dolara, svakom zaposlenom koji je spreman da ih obavesti o piratskom softveru na računarima u kompaniji u kojoj radi. Ljudi koji su dobili otkaz ili su nečim nezadovoljni u firmi lako se odlučuju na ovakav korak. Dakle, ako ste potpisali da je sav softver u kompaniji legalan i platili troškove, a BSA dobije anonimnu prijavu da nije tako, ima pravnu osnovu da vas izvede pred sud. Da li vam se sve to sviđa ili ne. Najverovatnije, ne. Ni meni se cela stvar ne sviđa. Više volim novi Microsoft-ov sistem registracije softvera koji sprečava ljude da koriste programe ilegalno. Sada svi koriste slične mehanizme.

Da li ima problema sa ovim procesom aktivacije softvera? Poznato je da programi, sami po sebi, uvek prave neke probleme, a sada imamo još jedan potencijalni izvor neprilika?

Da, naišao sam na jedan problem i želim da vam ga ispričam. Ali, na početku želim da vas upoznam sa činjenicom da sam aktivirao Windows XP preko hiljadu puta, što za svoje potrebe, što pomažući drugima da to učine. I samo je jedanput stvar pošla naopako i to, naravno, kada sam radio za sebe. Kako to biva u priči, problem je nastao samo dan pre nego što je trebalo da održim predavanje na velikoj konferenciji posvećenoj paketu Visual Studio.NET paketu. Windows XP na mom računaru je počeo čudno da se ponaša. Na ekranu se pojavila poruka „vaša kopija nije aktivirana, molimo vas aktivirajte je odmah“. Krenuo sam u proces aktivacije i pojavila se poruka „vaša kopija je aktivirana, nema potrebe da je aktivirate ponovo“. I tako u krug. Pozvao sam call centar i tamo su mi ljudi rekli „gospodine, to je nemoguće, molimo pošaljite nam faksom sliku ekrana sa porukama“. To sam učinio i oni su me pozvali rekavši „ok, očigledno je da stvari ne treba da izgledaju tako, videćemo šta možemo da uradimo“. Posle nešto više od dva sata, sve je bilo u redu.

Puno ste govorili o .NET-u. Izgleda da je to sjajna stvar, ali danas kada sami uređaji imaju svoje bubice, rađa se sumnja da li je sve to moguće. Da li vi verujete u ispunjenje .NET vizije, kada hardver i softver nisu dovoljno pouzdani?

Pravo pitanje je da li smo spremni za trustworthy computing. Mnogi od nas su imali barem jedan slučaj kada ih je u najgorem mogućem trenutku izdao računar ili neki drugi uređaj koji ima veze sa informacionim tehnologijama. Nadamo se da će doći vreme kada ćemo verovati u opremu i programe, kada nećemo razmišljati o tome da li će sve raditi kako treba, već ćemo tu premisu uzimati kao nešto što se podrazumeva. Računari na današnjem stepenu razvoja još nisu zaslužili naše poverenje i to u velikoj meri zato što softver nije koncipiran tako da bude pouzdan. Stvari se polako kreću u dobrom pravcu, ali mislim da je sada pravi trenutak da proizvođači bilo kog uređaja, bilo kog dela softvera, stanu i zamisle se kuda dalje. Nama, kao korisnicima, ne treba više opcija i ne želimo da kupujemo neki uređaj samo zato što ima 22 opcije, dok konkurentski ima „samo“ 20, a objektivno nam je i 10 opcija mnogo. Treba nam uređaj kojem možemo da verujemo.

Vi radite u novinarstvu i mislim da je vreme da se ovoj temi posveti adekvatan prostor i da se ljudima objasni značaj ovog termina. Čitaoci, obični korisnici, treba da shvate da je poverenje u računare i druge uređaje veoma bitno, da je njihova pouzdanost od najveće važnosti. I ljudi koji proizvode softver treba da razmišljaju o tome kako da se postigne viši stepen pouzdanosti. Microsoft je u jednom trenutku morao da prekine proizvodnju softvera na mesec dana kako bi se ljudima objasnio značaj trustworthy computing-a. Na primer, pre nekoliko godina niko nije brinuo o prepunjenosti raznih bafera, a danas se o tome vodi računa jer je to jedna od najslabijih tačaka kada se radi o bezbednosti sistema. Pre nekoliko godina vašem računaru niko nije pristupao „sa strane“, a danas su računari umreženi, dostupni sa Interneta, pa je pitanje pouzdanosti i poverenja ključno.

U vašoj biografiji stoji podatak da imate više od 50 sertifikata...

Da, to je zanimljiva stvar. Uistinu imam položenih 17 ili 18 Microsoft-ovih ispita što mi daje naredna četiri sertifikata, a sve to mi omogućava da držim nekoliko Microsoft kurseva, što mi opet daje određeni broj sertifikata. Kada se sve to sabere, dolazi se do preko 50 sertifikata, ali zaista važan deo svega je onih 17. Suština je da moj posao zahteva da budem veoma dobro upoznat sa tehnologijama i to do nivoa detalja. Mnogi ljudi koji se bave biznisom gube interes za detalje, što nije loše, ali ja sam hodajući primer da još uvek ima ljudi koji se bave biznisom, ali nisu izgubili interesovanje za tehnologije. Ja stalno usavršavam svoje znanje i trenutno sam na kursevima koji će mi omogućiti da obnovim neke od svojih sertifikata.