PC Press
O nama
O nama
Pretplata
O nama
Postanite saradnik PC-ja
Kontakt sa redakcijom
PC Press
Novi broj
Novi broj   
Pretrazivanje
Arhiva
Arhiva   
PC Online
PC Plus   
Specijalna izdanja
Komentari Komentari
PC #63 : Januar 2001 Knjiga 50 godina racunarstva u Srbiji

 Naslovna  Sadržaj 
Dejan Ristanović  

Milenijum

Okrugli brojevi oduvek fasciniraju ljude, pa je trenutak prelaska u novu deceniju ili novi vek nestrpljivo očekivan i opsežno komentarisan. Na raskrsnici epoha časopisi su puni pokušaja da se pronikne u budućnost...

Okrugli brojevi oduvek fasciniraju ljude, pa je trenutak prelaska u novu deceniju ili novi vek nestrpljivo očekivan i opsežno komentarisan. Naša generacija ima retku privilegiju da "preskoči" godinu čija se oznaka završava sa tri nule i tako zakorači u novi, treći milenijum. Na raskrsnici (makar i čisto kalendarskih) epoha časopisi su puni "retrospektivnih" tekstova i pokušaja da se pronikne u budućnost. Takve tekstove je najlepše čitati "u budućnosti", tj. kada "odstoje" nekoliko desetina ili stotina godina i kada se vidi koliko su izrečene prognoze bile naivne ili (daleko ređe) uspešne. Na taj način sagledavamo i opšti napredak čovečanstva, između želja i realnosti. Bacimo, dakle, pogled na vrhunske tehnologije prethodnih vremena...

DCCCCLXXXXIX, M, MI...

Na prelasku iz drugog u treći milenijum bilo bi logično porediti 1000. i 2000. godinu, ali tu bismo našli veoma malo tehnoloških tema, a ni do podataka nije lako doći. U knjizi The Year 1000, Robert Lacey i Danny Danziger opisuju svet na samom početku drugog milenijuma. Na Zemlji je tada živelo oko 300 miliona ljudi, pri čemu su četrdesete godine života smatrane dubokom starošću. Kineska civilizacija je bila na vrhuncu, obližnji Japan je upravo ulazio u eru samuraja, carevina Gana u Africi se bukvalno valjala u zlatu, vikinški moreplovac Leif Eriksson je stigao do Amerike, a Centralna i Južna Evropa su, posle propasti Rimske imperije, gradile feudalno društvo... i ratovale.

Život je bio težak - barem tokom nekoliko meseci svake godine, pre žetve, ljudi su bukvalno bili gladni. Porodice su, zajedno sa stokom, živele u zajedničkoj prostoriji sa ognjištem u centru, oblačili tunike (dugmad još nisu izmišljena) i nastojale tek da prežive i da što manje svoje dece prodaju u ropstvo da bi kupili hranu, što je u Engleskoj bila standardna praksa koju je zakon dopuštao, pod uslovom da dete koje se prodaje ima manje od 7 godina. Engleski zakoni iz tog vremena bili su prilično razrađeni i zasnovani na novčanim iznosima: ako, recimo, neko dodirne grudi slobodne, neudate žene, plaćao je kaznu od 5 šilinga, a ako takvu gospođicu siluje, 60 šilinga. No ako bi se drznuo da na sličan način postupi sa udatom ženom, njen muž je imao zakonsko pravo da ga ubije. Bilo je, naravno, i drugih kazni, pa su svi gradovi bili okruženi "popunjenim" vešalima.

Iako istorija godine oko 1000. naziva "mračnim srednjim vekom", nauka nije bila sasvim zapostavljena. Recimo, znalo se da je Zemlja okrugla, a engleski kralj Alfred je u IX veku opisivao galaksiju trodimenzionalnim terminima, doduše stavljajući nepokretnu Zemlju u njen centar. Znalo se ponešto i iz praktične hemije - kada bi žito konačno bilo požnjeveno, ljudi su pravili velike festivale na kojima bi pevali, pili i jeli nešto što se zvalo "ludi hleb", a što je po svemu sudeći hleb od raži podvrgnut buđi koja razvija važan sastojak današnjeg LSD-a. Možete misliti da su na žurkama svi bili veseli i da nisu mnogo strahovali od smaka sveta.

Smak sveta je bio problem pre svega pismenih ljudi, kojih je bilo malo. Razlozi za strah? Pa, zar se ne biste nelagodno osećali kada treba da pređete sa godine DCCCCLXXXXIX na godinu M (mi smo u školi učili da se 999 piše CMXCIX ili čak IM, ali stari Rimljani očito nisu išli u naše škole)? Ni nedavna "poseta" Halejeve komete nije pomogla da se ljudi osećaju spokojnije. Srećom, običan svet se nije razumeo u numerologiju - smak njihovog sveta nastupao je samo tokom povremenih osvajačko-pljačkaških pohoda Vikinga i Huna.

Kada počinje vek?

Pre nego što potražimo tehnološka čuda u malo novijoj istoriji, raspravimo i "večito" pitanje početka veka odnosno milenijuma. Mnogi će reći da XXI vek (i treći milenijum) počinju 1. januara 2000. godine, a to mišljenje propagiraju i ljudi koji bi trebalo da znaju - recimo, na sajtu agencije NASA krajem 1999. godine je napisano "NASA is ending the year, the century, and the millennium in a big way with three major missions". Srećom, ima i drugih autoriteta - opservatorija u Griniču, Enciklopedija Britanika, Biblioteka američkog Kongresa, američki Institut za standarde, World Almanac i sam Sir Arthur C. Charke su dali nezavisna saopštenja u kojima se ističe da vek počinje 1. januara 2001. godine. Neki su, opet, izabrali "zlatnu sredinu": u Otavi (Kanada) postavljen je veliki milenijumski časovnik koji je brojao vreme do 1. januara 2000, a onda se automatski resetovao i broji vreme do 1. januara 2001. Tako ljudi proslavljaju dva prelaska u novi milenijum što je zgodno, ali se ipak moramo zapitati odakle zabuna potiče.

Sve je počelo negde oko 500. godine, kada je Dionizije Mali (Dionysius Exiguus) radio na unapređenju kalendara. Dionizije je monah poreklom iz oblasti Scythian (današnja Rusija) i najpre je, za vreme pontifikata Pape Gelasiusa, radio u Konstantinopolju, prevodeći papske arhive sa grčkog jezika na latinski. Nešto kasnije, Papa Jovan I mu je dao zadatak da, sledeći dela Svetog Teofila, prevede tablice datuma Uskrsa. Dionizije je brzo primetio da je tadašnji kalendar veoma loš i da je praktično nemoguće konzistentno izračunati koje godine Usrks pada na koji dan. Pokušavajući da stvari dovede u red, morao je najpre da odredi koliko je godina prošlo od rođenja Isusa Hrista do dana kada je on vršio proračune. Pri tom se oslanjao na postojeći kalendar i zapise, ali se tada vreme računalo prema eri Diokleciana (Anno Diocletani), što se Dioniziju nikako nije dopadalo, pošto je Dioklecian proganjao Hrišćane. Zato je on osmislio novi kalendar u slavu Isusa Hrista, pa je (tada tekuća) 248. godina Anno Diocletiani postala 532. godina Anni Domini Nostri Jesu Christi. Skraćeno, 532. AD (Anno Domini, leta Gospodnjeg).

Dionizije ipak nije vezao datum Hristovog rođenja za 1. januar već je Božić pozicionirao na 25. decembar, a 1. januara je dan Hristovog obrezivanja (po Jevrejskim običajima). To je po svemu sudeći uradio iz praktičnih razloga, jer mu je izgledalo zbunjujuće da se Hristov prvi rođendan slavi 2. godine. Osim toga, imao je ozbiljan Y0K problem: nije znao za nulu (tada su se koristile rimske crifre, a pojam "nule" doći će do Evrope tek nekih 250 godina kasnije), tako da pre 1 godine AD dolazi 1 godina AC (Ante Christum, pre Hrista). Ako AD godinama dodelimo prefiks minus (o kome Dionizije, naravno, takođe ništa nije znao), dobijamo vremensku osu -3, -2, -1, 1, 2, 3... Dodatna sitna nepreciznost je što bi "nulta" godina morala biti prestupna a "-1" godina ne, što znači da je Dionizije "zagubio" godinu i jedan dan.

Bez obzira na ovu nepreciznost, pa čak i na činjenicu da se danas smatra da je Dionizije možda pogrešio u računu za oko 4 godine (što bi značilo da je sada zapravo 2004, a ne 2000. godina), ovaj kaluđer je obavio (u bukvalnom smislu te reči) epohalan posao, zasnovavši sistem merenja vremena koji i danas, nekih 1500 godina kasnije, zvanično koristi čitav svet. Istina, njegov kalendar nije odmah prihvaćen, već je ostao u papskim arhivama. Nekih 200 godina kasnije još jedan monah, Bede the Venerable (kasnije je proglašen za sveca) dopunio je Dionizijeve proračune i uveo termin B.C. (Before Christ), opisavši ga u knjizi The Ecclesiastical History of the English people koja je napisana 731. godine. Bede je bio Englez i odatle potiče neobična konvencija da se za godine posle Hrista koristi skraćenica A.D. izvedena iz latinske fraze, dok se za godine pre Hrista koristi anglosaksonsko B.C. Nažalost, ni Bede nije znao za nulu, pa je propuštena poslednja prilika da prvi vek počne 0. godine.

Pošto vek traje sto godina, prvi vek je počeo 1. januara 1. godine i mora se završiti 31. decembra 100. godine. Prema tome, XX vek je počeo 1. januara 1901, a opet broj 1900 zvuči "okruglo" pa nastaje zabuna koja je, kako je 13. januara 1900. godine pisao Scientific American, verovatno večita. Možda bi imalo smisla proglasiti da naša era traje od dana rođenja Isusa Hrista, dakle od 1. godine B.C. U tom slučaju bi prvi vek trajao od 1 godine B.C do 99 godine AD, drugi vek od 100-199 godine i tako dalje; onda bi treći milenijum zaista počinjao 1. januara 2000. godine. Prema sadašnjim konvencijama, on nesumnjivo počinje 1. januara 2001.

Problem početka veka je po prvi put naširoko raspravljan još 1799. godine - londonski "Tajms" je 26. decembra 1799. objavio da prestaje sa objavljivanjem pisama čitalaca na tu temu, jer se radi o "jednom od najapsurdnijih pitanja koja privlače pažnju i izazivaju polemike, iako je odgovor potpuno jasan".

Pogled sa početka veka

Pitanje datuma početka veka ponovo je postavljeno 100 godina kasnije, 1900. godine. Tada su američki Predsednik McKinley, britanska kraljica Victoria i Papa Leo XIII jasno rekli da vek počinje 1901. godine, dok je nemački kajzer Wilhelm II mislio drugačije, naredivši da se početak novog veka proslavi 1. januara 1900. godine sa trideset plotuna.

U tadašnjim novinama bilo je i zanimljivijih stvari od te "večite diskusije", a sa svake strane je provejavao optimizam. Rečenica kojom ovaj tekst počinje preuzeta je iz uvodnika lista New York Times od 24. decembra 1901. godine i sasvim se lepo može primeniti i na XX vek, mada se ipak govori o drugim tipovima tehnike. Tada buzzword-i nisu bili Internet i bežične komunikacije, već železnica i telegraf. Svaki drugi tekst u novinama počinjao je sa "telegrafski je javljeno", što je trebalo da dokaže koliko je vest ažurna i precizna, dok su priče o privatnim, super-luksuznim železničkim vagonima predstavljale osnovu svake "sapunske opere". O oduševljenju železnicom govori i činjenica da su "Večernje novosti" na početku veka svakodnevno odvajale po šestinu strane za precizan spisak ljudi koji su prethodnog dana vozom stigli u Beograd - najviše je bilo svinjarskih trgovaca koji su dolazili na razne vašare.

Posle tolikog oduševljenja, neobično je što u XX veku nismo mogli da učinimo više od železnice i da primenimo neku od tadašnjih lepih ideja. Recimo, poznati italijanski pisac Emilio Salgari je 1903. objavio roman "Iznenađenja XXI veka" u kome je opisao doživljaje doktora Holkera i blaziranog bogataša Brendoka koji su otkrili "hibernaciju" i odlučili da prespavaju 100 godina. Roman je bio veliki best-seler - čitaoci su se prosto otimali da saznaju kako bi svet mogao izgledati početkom XXI veka, u septembru 2003. godine. Gledajući iz današnje vizure, Emilio Salgari je totalno promašio. Smatrao je da će svet imati 2.2 milijarde stanovnika (preovladava žuta rasa, a u Evropi su se sve države smanjile osim Italije, no to je valjda lokal-patriotizam) i da Zemlja neće moći da prehrani toliko ljudi, već će se orijentisati na veštačku, isključivo biljnu hranu (životinje su gotovo izumrle). Predvideo je društvo bez ratova, u kome se prema ljudima ne postupa baš naročito nežno: demonstracije razbijaju vatrogasci sa električnim šmrkovima koji na mestu ubijaju "anarhiste", a preživele zatvaraju u ogromne podmorske gradove-zatvore (kako li bi tamo zatvorenici štrajkovali sedeći na krovu?); najmanji nemir u nekom od kazamata rezultira potapanje čitavog grada i smrću svih robijaša. Salgari je predvideo avione sa pokretnim krilima koji razvijaju "fantastične" brzine od 160 km/h ali ne i vasionske letove (komunikacija sa Marsovcima (!) vođena je preko ogromnih simbola sastavljenih od baklji), osvetljenje stanova grudvama radiuma koje vise na sredini prostorije (uh!) i neku vrstu hibrida bioskopa i televizije; ništa od kompjutera i elektronskih komunikacija.

Komunikacije se obavljaju tako što mali električni voz juri kroz posebne tunele koji dolaze do svake kuće. Tu zastane, čovek pronađe svoj pretinac (umesto imena koristi se broj, kao doskora na Compuserve-u), otključa ga, uzme pristigla pisma i ubaci ona koja je napisao. Zvuči primitivno, ali ima i svoju dobru stranu: možete (naravno, telegrafom) naručiti ručak i vozić će vam nekoliko minuta kasnije doneti porciju koja se još puši iz restorana. I ko sad može reći da t-mail ne bi bio bolji od našeg e-mail-a?

Dani optimizma

U knjizi America 1900: The Turning Point, Judith Crichton dokazuje da kraj XIX veka predstavlja vreme velikog optimizma, kako u Americi tako i u većem delu sveta. Ljudi su videli da munjeviti napredak nauke i tehnička čuda prikazana na svetskoj izložbi u Parizu čine njihov život boljim. Železnica je donela brz transport ljudi i robe, u kompozicijama su se našli i vagoni-hladnjače koji su obezbedili bolje snabdevanje gradova svežom hranom (kućni frižideri još nisu postojali), pojavili su se automobili (koštali su 1500 dolara, što je tada bila ogromna suma - godišnja plata radnika bila je 500 dolara, a jedno jaje je koštalo 1 cent), a za budućnost su obećani autobusi i kamioni. Ulice su osvetljene gasnim i električnim lampama, domovi bogatijih porodica koristili su električnu struju i tekuću vodu...

Optimizam je rastao i prostim pogledom na ulice, jer su sazidane zgrade od čitavih 30 spratova (prva je bila Ivins Syndicate Building u Njujorku). Naučna otkrića su najavljivala još svetliju budućnost: u julu 1900. nemački grof Ferdinand Von Zeppelin je lansirao "vazdušnu lađu" dugu 126 m koja je mogla da ponese 10 tona tereta, u septembru je Sir William Preece bez žica preneo glas na daljinu od preko 12 km, sledećeg meseca Max Planck je formulisao kvantnu teoriju a Sigmund Freud objavio čuvenu knjigu "Interpretacija snova", koja nije baš oduševila razne puritanske krugove. Glavni trač bila je predstava Sapho koja je upravo prilazana na Brodveju - Olga Nethersole je zbog svoje uloge morala na sud, a optužba je glasila "nepristojnost".

Nije ipak sve bilo sjajno: grip, zapaljenje pluća, tuberkuloza, tifus i difterija bile su strašne, smrtonosne bolesti a prosečni životni vek je iznosio svega 47 godina. Neki su se čudili što tehnička otkrića u oblasti komunikacija nisu brže primenjena: uz sve priče o bežičnom prenosu glasa, i dalje se uglavnom pisalo rukom i slalo poštom ili telegrafom. Pisaće mašine su bile retke i skupe, a telefonska mreža, radio i (naravno) televizija još su predstavljali fantastiku. Jedino bitno sredstvo masovne komunikacije bile su novine, koje su doživljavale zlatno doba - u Americi je izlazilo oko 5000 listova, a tiraž Pulicarovog New York World-a prelazio je milion primeraka.

Postojala je i mogućnost snimanja glasa - na izborima 1900. godine po prvi put je zabeleženo da su kandidati Republikanske stranke koristili neku vrstu magnetofona da bi snimili govore koje su mogli da čuju i stanovnici manjih mesta, kroz koja glavnina kampanje ne prolazi. Na istim izborima su primenjene i IBM-ove mašine za prebrojavanje glasova, preteča današnjih kompjutera.

A kod nas?

Razmišljanja o datumu početka veka vidljiva su i u beogradskim novinama iz tog vremena. Recimo, "Večernje novosti" su poslednjih dana 1899. objavile seriju kratkih tekstova pod naslovom "Uvod u kalendar" u kojima je Aca Stanojević, profesor u penziji, sa matematičke i religijske tačke gledišta dokazao da XX vek počinje tek 1. januara 1901. Nažalost, naše nevolje sa kalendarom bile su mnogo ozbiljnije od te terminološke zabune: zvanično je korišćen stari, Julijanski kalendar, pa je XX vek do nas došao sa solidnim zakašnjenjem, koje je tokom 1900. godine povećano za jedan dan (po Julijanskom kalendaru 1900. je prestupna). Nova godina nije smatrana za neki poseban praznik, pa su "novogodišnji" brojevi novina objavljivani na Božić, koji je slavljen 25. dekembra (tako su tada zvali decembar).

Srpske novine sa početka veka izgledale su prilično siromašno: četiri strane velikog formata koje su uglavnom pisane po "brzo, kratko, jasno" principu - kratke (naravno, telegrafske) vesti, uz malo ili nimalo analiza i komentara i tek po koju vest iz, kako se govorilo, "belog sveta". Novine su koštale 5 para, što je bila cena dva jajeta; pošto danas jaje košta 6 a dnevne novine 10 dinara, može se reći da su za sto godina novine pojeftinile za 17%... ili da su jaja poskupela za 20%.

Otprilike polovina prostora u novinama bila je posvećena oglasima - bili su to pre svega mali oglasi ljudi koji su pozivali prijatelje na slavu, prodavali razne sitnice ili tražili radnike, koristeći pri tom zanimljive fraze. Recimo, gospodin Kosta V. Rakić kaže: "Trebam više radnika za sečenje drva na metrove za gorivo. Plaćam od 1 kubnog metra 0.60 para" dok je "Narodnoj štampariji potrebna jedna devojčica za ekspediciju". Bilo je i većih oglasa u kojima su razna društva objavljivala godišnje izveštaje. Tako je "Prvo beogradsko žensko društvo za udomljavanje devojaka", koje je radilo pod pokroviteljstvom Kraljice Drage, ostvarilo u 1900. godini dobit od 75,098 dinara, dok je "Društvo za uzajamno pomaganje pri udaji i ženidbi" ušparalo svega 13,732.55 dinara, zato što je "razrez za mesec septembar naplaćen od manjeg broja članova, a treba da ga plate i oni članovi koji su se venčali u septembru, oktobru, novembru i decembru, jer njihove obaveze prema Društvu nisu prestale samom ženidbom".

Oglase je pratio roman u nastavcima koji podseća na španske sapunske opere - "Večernje novosti" su početkom 1900. objavljivale romane "Najlepša od sviju" i "Sirotica Greta", hitovi "Dnevnog lista" bili su "Konopac oko vrata" i "Beograd posle pola noći", junakinja "Trgovinskog glasnika" je "Frajla u selu" a "Beogradske novine" objavljuju "Vitezove od magle". Ostatak prostora bio je podređen politici; uzalud ćete tražiti vesti iz tehnike ili optimizam koji zrači iz tadašnjih američkih i britanskih novina.

Možda je razlog za tu opsednutost politikom bilo "zanimljivo vreme" u kome su naši preci živeli. Recimo, "Večernje novosti" za nedelju, 31. decembra 1900. objavljuju prestonu besedu u kojoj Njegovo Veličanstvo Kralj Aleksandar I Obrenović izlaže Skupštini neke neosporne činjenice. Recimo, da je kraljica Draga u blagoslovenom stanju. Ili da su članovi Vlade koja je upravljala Srbijom od 1897. korumpirani i nesposobni, te da je zato imenovana nova Vlada koja se sastoji od ljudi širih pogleda, koji će obezbediti "umirenje zemlje, reformu sudstva i javnih službi, te pribiranje narodne snage kako bi se Srbija mogla odati svom kulturnom, privrednom i političkom razvitku". Poslanici su tražili novi zakon o štampi ("javnosti su usta zapušena, ni za jednu stopu se nije pomakla sloboda javne reči u Srbiji za 20 godina", kaže u interpelaciji Sava Radunović), izmene zakona o narodnim školama, povlasticama izvozne banke...

O tehnici je pisano retko i uglavnom indirektno. Recimo, puštanje u rad direktne "fonogramske linije" između Beograda i Niša 6. januara 1901. "zaslužilo" je tek kratku noticu (5 minuta razgovora koštalo je 1 dinar), ali se zato prenosi opširno izlaganje poslanika koji, pošto za bolesno stanje države optuži glavne ljude iz sve tri političke partije koje su Srbijom vladale i pošto se požali na beogradsku kaldrmu koja je gora no i u kojoj prestonici ("još da nije ovo malo trotoara, ne bismo se mogli izglibati iz blata"), prelazi na vodovod koji je gori no igde u svetu ("leti kad su najveće vrućine i kad je voda najpotrebnija, po nekoliko dana ne možete dobiti ni koliko da grlo okvasite, već morate tumarati po susedstvu i tražiti bunar") i osvetljenje "o kome da i ne govorimo, jer ono što 'Društvo za osvetljenje' radi u srpskoj prestonici ne bi se smelo nigde činiti, pa i u nekom meljaku bi se našao kogod da podvikne 'ne dalje'"). Na to urednik novina sarkastično dodaje kako Belgijska prestonica sama proizvodi električnu struju za čitavu varoš, pa pošto oni sada instaliraju nove i moćnije mašine da osvetle 553,000 stanovnika, možda bi opština briselska mogla da liferuje stare mašine za "krasne električne mračnjače u Beogradu".

Kakvi su, dakle, rezultati stogodišnjeg vođenja politike? Grad od 60,000 stanovnika pretvorili smo u grad od 2 miliona stanovnika, ali su problemi ostali isti. Štaviše, i "ono malo trotoara" smo zatrpali automobilima...

Prognoze za 2100.

Znajući koliko su se prognoze iz prošlosti pokazale nepouzdanim, malo koji naučnik je voljan da prognozira kako će svet izgledati za 100 ili 1000 godina. Pisci naučne fantastike su mnogo smeliji, ali su njihove prognoze retko "oročene" - govori se o dalekoj budućnosti u kojoj svet u suštini izgleda kao i danas, ali je "uvećan" - Zemlja je proširena na Galaksiju, automobili na svemirske brodove, pištolji na blastere...

Jedan od retkih ljudi na preseku nauke i naučne fantastike, Ser Artur Klark, usudio se krajem 1999. da precizno prognozira događaje za svaku od godina narednog veka. Neke od prognoza su u funkciji dobrog raspoloženja čitaoca (recimo: 16. decembra 2017, na svoj stoti rođendan, Sir Arthur Clarke je jedan od prvih gostiju orbitalnog hotela "Hilton"), ali većina zvuči ozbiljno. Klark za 2004. predviđa prvog ljudskog klona, za 2016. ukidanje novca (jedinica razmene postaće megavat-sat), za 2020. veštačku inteligenciju na nivou čoveka, za 2021. sletanje astronauta na Mars, za 2023. proizvodnju dinosaurusa kao u filmu "Park iz doba Jure", za 2024. prvi radio kontakt sa vanzemaljskom inteligencijom, za 2025. direktnu vezu mozga i računara, za 2040. Universal Replicator koji će moći da proizvede bilo koji objekat na osnovu informacione matrice, za 2057. naseljavanje satelita gasnih džinova Sunčevog sistema a za kraj perioda, 2095. godinu, space drive tj. pogonski sistem bez raketa koji će omogućiti kretanje brzinama bliskim brzini svetlosti, pa samim tim i osvajanje širih zona kosmosa.

Ako vam 2095. izgleda malo daleko, pogledajte prognozu za 2002. godinu koja bi, po Arturu Klarku, predstavljala početak kraja ere fosilnih goriva - biće usavršena hladna fuzija, pa će do 2008. godine sve električne centrale i motori sa unutrašnjim sagorevanjem biti zamenjeni novim uređajima. Da li ćemo tada zaboraviti na nevolje sa energijom i u svakoj kući imati po jedan Mister Fusion iz filma "Povratak u budućnost"?

Kako će kroz sto godina zvučati ove prognoze? Da li će tada računari i Internet izgledati korisno, ali i potpuno neinteresantno kao što nam danas deluju telegraf i železnica? Najzad, gde će naši potomci (ili možda mi sami, ako se ljudski vek produži) čitati te stare tekstove? Jer, ljubaznošću gospodina Barnes-a iz odeljenja cirkulacije Njujork Tajmsa mogao sam da dobijem faksimile stranica ovog uglednog lista iz januara 1901, ljubaznošću gospodina Popare iz Narodne biblioteke mogao sam da prelistam srpske novine iz istog perioda, ali ko će 2101. moći da kaže kako je izgledala neka Web strana na dan 1. januara 2001? Sačekajmo i videćemo…